Prilikom polaska automobil je napunjen na 94% kapaciteta baterije, a njegov domet iznosi 420 km. Planiram prvu stanicu za punjenje u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, udaljenom 230 km, dok je Tirana  udaljena  391 kilometara od Sarajeva. Zaključujem da bi domet bio dovoljan. Međutim, ne  poznajem dionicu puta i puno je otvorenih pitanja: Šta ako dio puta vodi preko planina do Podgorice? Koliko je prometna magistralna cesta? Da li bi mi u slučaju nezgode neko pritekao u pomoć?

Prošlo je već četiri sata, a ja još nisam stigla do granice sa Crnom Gorom. Razlog za to su nepredviđena zaustavljanja zbog nevjerovatnih prizora prirode od kojih zastaje dah. Ne smeta mi loša cesta. Zapravo, ne znam ni da li se nalazim na magistralnom putu prema Crnoj Gori! Cesta se proteže uz rijeku Taru, koja se na suncu presijava iz tirkizno plave u smaragdno zelenu boju te ostavlja dojam kao da dragulji svjetlucaju na površini vode. Zaustavljam se kod jedne kolibe odakle se pruža prekrasan pogled na rijeku. Ispred kolibe sjedi vlasnik koji me ljubazno pozdravlja. Pitam ga da li je to zapravo glavna cesta koja od Sarajeva preko Foče vodi do Crne Gore. Čovjek mi uz smiješak odgovara: "Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu! To je ta cesta, istina, mogla bi biti malo bolja." Put je uzak, djelimično neasfaltiran i na nekim mjestima su rupe tolikih razmjera da se bojim da ću oštetiti vozilo ali vozim pažljivo i sporo i uživam u prekrasnom pogledu koji se pruža na dolinu rijeke. Vozim u eko modu uz otvoren prozor. Vruće je, ali ne uključujem klima uređaj. Uživam u povjetarcu koji mrsi moju kosu i donosi opojni miris netaknute prirode.

Stigavši na granici BiH sa Crnom Gorom carinici me srdačno pozdravljaju i pokazuju izrazitu znatiželju u vezi mog automobila. "Ovaj automobil ima domet do 550 km? Je li tako?", pitaju me. "Zavisi kako i u koje doba godine vozite", odgovaram. Odjednom sva tri carinika stoje kod mog vozila i raspituju se o njegovim karakteristikama. Red iza mene je sve duži i duži, ali interesovanje za električno vozilo na granici ne jenjava. Za kraj preporučujem da posjete Volkswagen prodajni salon i da probaju električni automobil. Prelijepa dionica puta kroz Crnu Goru nastavlja se duž rijeke. Očaravajuću Taru zamijenila je sada rijeka Piva. Uživam u putovanju uz prizor kristalno čiste vode i vožnju kroz tunele uklesane u stijene.  Stalno iznova se divim bujnoj vegetaciji brdovitog krajolika kroz koji protiče čarobno plava rijeka. Nakon otprilike šest sati stižem do DC punjača u Podgorici. Putovanje je trajalo dva sata duže nego planirano ali svako zaustavljanje vrijedilo je zbog uživanja u prirodnim ljepotama. Najednom me obuzima osjećaj spokoja pomiješan sa dubokim zadovoljstvom jer vozeći  ovaj fantastični električni automobil koji ne emituje štetne gasove, direktno doprinosim očuvanju ovog prekrasnog dijela naše planete!

Na punionici nailazim na električni automobil iz Njemačke. Vlasnik automobila mi objašnjava da mi je potrebna RFID kartica sa benzinske pumpe da bih otključala punjač. Međutim, kako je on je već priključen na uređaj za brzo punjenje, moram se zadovoljiti  DC punjačem od 22 kW. Saznajem da pomenuti gospodin po prvi put putuje električnim vozilom na Balkan i da se do tog trenutka odlično snalazio za punjenje. Nakon 20 minuta punjenja on meni prepušta DC punjač od 50 kW i odlazi. Ubrzo dolazi drugi električni automobil - taksi vozilo iz Podgorice. Nakon njega stiže još jedan električni taksi! Da, dobro ste pročitali! U glavnom gradu Crne Gore ima ukupno 17 električnih taksija i svi ovdje dolaze na punjenje jer je to jedina stanica za brzo punjenje u Podgorici.  Na 88% zaustavljam proces punjenja i sa dometom od 472 km nastavljam putovanje prema Tirani gdje stižem oko pola devet uvečer. Vožnja je ugodna, uglavnom ravnom cestom i konstantnom brzinom od oko 60 do 80 km/h.

Albanija, posebno Tirana je veliko iznenađenje! Magistralni put do glavnog grada je novoizgrađen i odličan je za vožnju! Priroda i arhitektura ove zemlje veoma me podsjećaju na Italiju. U Tirani primjećujem električni taksi. U samom centru grada nalazi se i ultra brzi punjač koji je namijenjen samo taksi vozilima.  Radoznala sam i započinjem razgovor sa vozačima. Firma već posjeduje oko 50 električnih  vozila, a nove taksi dozvole se izdaju samo pod uslovom korištenja električnog automobila! Cijene su iste kao i za konvencionalni taksi. Kažem im da sam došla iz Sarajeva sa Volkswagen ID.3. na šta mi oni velikodušno nude da po potrebi na njihovoj punionici napunim bateriju svog vozila.

Nakon trodnevnog putovanja krećem na povratak za Sarajevo. Međutim, ovoga puta biram dionicu preko legendarne Jadranske magistrale. Namjeravam putovati preko Budve gdje ću napraviti predah za punjenje, a zatim nastaviti do hercegovačkog Stoca gdje ću prenoćiti. Automobil punim u Audi salonu u Tirani, jer oni raspolažu ultra brzim punjačem snage 150 kW. Sa 76% napunjenom baterijom i dometom od 412 km udobno se vozim u eco modu. Jako je vruće i ljetna kiša me prati do crnogorske granice.  Odlučujem da punim u Budvi jer tamo posjeduju punjač snage 22kW. Nastavljam vožnju do Mostara, moje sljedeće i posljednje stanice za punjenje do Sarajeva.